U Mariju Bistricu su u listopadu 1998. bile uprte oci svijeta. U tom najpoznatijem hrvatskom nacionalnom svetistu Majke Bozzje, papa Ivan Pavao II. proglasio je 3. listopada blazenim zagrebackog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je na brojne nacine povezan s Marijom Bistricom. Sveti je Otac u Hrvatskoj boravio od 2. do 4. listopada 1998. pohodivsi Zagreb, Mariju Bistricu, Split i Solin.

Nadbiskup Alojzije Stepinac osim to je osobno bio veliki stovatelj Blazene Djevice Marije, od mjesta Marija Bistrica u koje hrvatski narod vec stoljecima hodocasti, zelio je i u duhovnom i gradjevinskom smislu napraviti hrvatski Lurd. "Marija Bistrica bi mogla postati uz pomoc Majke Bozje na veliki moralni kapital, i mogla bi igrati veliku ulogu u moralnom preporodu naroda, koji nam je najpotrebniji i to sada, kad se podzemne sile razornog komunizma dizu na nas gore nego nekad Turci", zapisao je u jednom pismu nadbiskup Stepinac. Ipak, krenimo od pocetka!

Povijest mjesta, zupe i svetista

Najpoznatije hrvatsko Marijino svetiste Marija Bistrica smjesteno je 40 km sjeveroistocno od glavnoga hrvatskog grada Zagreba, na sjevernom gorskom krilu Zagrebacke gore. Ono to je Francuzima Lourdes, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima enstohova, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je to zivotopisna Marija Bistrica, napisao je jednom zagrebacki biskup Maksimilijan Vrhovac. Svetiste Majke Bozje Bistricke, u koje iz Hrvatske i inozemstva godisnje dolaze stotine tisuca hodocasnika, vjekovima je sredisnje mjesto u vjernickom zivotu hrvatskoga naroda.

Mjesto Marija Bistrica dobilo je ime cudotvornom kipu Blazene Djevice Marije i po potoku Bistrici koji protjece mjestom. Bistrica se prvi put spominje godine 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraca zupanu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, izgubljene u gradjanskom ratu. Bistricka zupa, koja je prvotno bila posvecena sv. Petru i Pavlu, spominje se prvi put u popisu zupa zagrebacke biskupije godine 1334. Od XVI. stoljeca povijest zupe sve vise obiljezava cudotvorni kip Majke Bozje Bistricke. Kip Majke Bozje s Djetetom izradjen je pocetkom XV. stoljea i najprije se nalazio i stovao u kapeli na brezuljku Vinski vrh, oko 3 km sjeverozapadno od zupne crkve. U tom razdoblju u te je krajeve Hrvatske prodrla osmanlijska vojska pa je tadasnji zupnik zbog opasnosti da crkva na Vinskom vrhu i kip budu obeaceni krizom prenio kip u zupnu crkvu i zazidao ga ispod kora te o tome nije nikome govorio. Na tom je skrivenom mjestu kip ostao vie od 40 godina te mu se gotovo zameo trag o postojanju. Kip Majke Boje otkrio je 1588. godine tadasnji zupnik, meutim iz nepoznatih razloga kip je opet zazidan godine 1650. iza glavnog oltara zupne crkve. Na poticaj zagrebackoga biskupa pavlina Martina Borkovica (1667-1687) kip je pronadjen 16. srpnja 1684. godine i ponovno predan sveopcem stovanju vjernika. Od tada pa sve do nasih dana neprekinuto traje stovanje Majke Bozje Bistricke.

Razvoj svetista

Kako je stovanje Majke Bozje Bistricke raslo osjetila se potreba da se prosiri svetiste. Rastu poboznosti doprinijela je i odluka Hrvatskog sabora koji je 20. listopada 1710. godine odlucio u crkvi izgraditi zavjetni oltar. Odluka je izvrsena pet godina kasnije kada je crkva u Bistrici proglasena svetistem. Darovima zupljana i hodocasnika obnovljena je i prosirena bistricka crkva koju je 13. srpnja 1731. posvetio zagrebacki biskup Juraj Branjug (1723-1747). Od te se godine zupna crkva sv. Petra i Pavla u Bistrici nosi naslov svetiste i protenite Majke Bozje Bistricke, a mjesto Marija Bistrica. Godine 1721. Hrvatski je sabor dao izgraditi cestu iz smjera Zagreba preko danasnjeg Laza da olaksa pristup hodocasnicima.

Prosirenje i obnova crkve te uredjenje cijeloga proteninog prostora po nacrtu beckog arhitekta Hermana Bollea ucinjeno je u drugoj polovici XIX. stoljeca a za vrijeme radova, 14. kolovoza 1880. u crkvi je izbio pozar koji je unistio sav inventar osim glavnog oltara i cudotvornog kipa. Papa Pio XI. podigao je bistricku crkvu 4. prosinca 1923. na naslov i dostojanstvo "manje bazilike".

Stepinac i Marija Bistrica

Sto bi sve trebalo napraviti da se uredi svetiste u Mariji Bistrici zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac uvidio je kratko nakon svog imenovanja nadbiskupom koadjutorom kada je 7. srpnja 1934. pjeice predvodio zavjetno hodocasce vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu. Zagrepcani su se, saznavsi da ce mladi nadbiskup ici s njima pjesice na hodocasce, okupili u tako velikom broju kakvog zagrebacka hodocasca do tada nisu pamtila. Tom je gestom nadbiskup Stepinac dao veliki zamah i poticaj puckom stovanju Blazene Djevice Marije a odmah se pocelo razmisljati kako hodocasnicima omoguciti sto bolju duhovnu atmosferu na Mariji Bistrici. U ondasnje vrijeme sirenja prakticnog materijalizma i borbe protiv Crkve nadbiskup Stepinac je isticao da tamo gdje je stovanje Bogorodice procelo srca i duse vjernika, tu nema straha, da bi taj puk otpao od jedinstva svete Crkve i svete vjere katolike, obrazlazuci da nema brzega puta doci k Isusu, k Bogu, nego li po Mariji, a doci k Bogu, znaci doci k izvorima svake srece.

Hodocasnik, propovjednik i ispovjednik

Godinu dana nakon zagrebackog hodocasca, prigodom 250. obljetnice ponovnog naaa cudotvornog kipa Majke Bojze Bistricke, nadbiskup Antun Bauer je u Mariji Bistrici okrunio Marijin kip krunom hrvatskih vladara. Tom su slavlju bila nazocna cetiri biskupa i vise od 30.000 hodocasnika iz cijele Hrvatske, premda je pritisak beogradskog rezima bivao sve jaci.

Nadbiskup Stepinac je tom prigodom, 7. srpnja 1935. u svojoj zavjetnoj propovijedi izrekao zavjet Majci Bozjoj:

Obecajemo da cemo Ti ostati vjerni i iskreni stovatelji.

Vjerni dok budu zuborili potoci nasi,

sumile rijeke nase,

dok se bude pjenilo sinje more nase.

Vjerni dok se budu zelenile livade nase,

dok se budu zlatile njive nase,

dok se budu sjenile tamne sume nase,

dok bude mirisalo cvijece domovine nase!

U proljece 1939. godine nadbiskup Stepinac je u pratnji zagrebackih prebendara dr. Pavla Lonara, Pavla Jesiha i dr. Dragutina Hrena obisao Mariju Bistricu kako bi se na samome mjestu dogovorili o uredjenju kriznoga puta i svetista. U mjesecu studenome iste godine obratio se citavoj hrvatskoj vjernickoj javnosti s molbom da podupru uredjenje svetista Majke Bozje Bistricke. Te je godine predvodeci hrvatsko narodno hodocasce u Rim i Marijino svetite u Pompejima, povodom Hrvatske jubilarne godine o 1.300. obljetnici prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom, najavio posvetu hrvatskog naroda Blazenoj Djevici Mariji i izgradnju bistrickoga kriznoga puta. Iste jubilarne godine na blagdana Krista Kralja blagoslovljen temeljni kamen za kapelicu na cast sv. Petra koja imade sluiti za to dostojnije dijeljenje pricesti hodocasnicima prigodom protenja. Ista kapelica jos i danas sluzi na tu nakanu. Poznavajuci znacaj hodocasca u Mariju Bistricu te broj hodocasnika kojima svecenici propovijedaju Rijec Bozju, nadbiskup Stepinac je nabavio i razglasni uredjaj za bistricku crkvu.

Krizni put i udruga Nadasve

Planovi o uredjenju Marije Bistrice su bili veliki: krizni put, uredjenje prostora ispod Kalvarije, izgradnja kapela i terasa za pricescivanje, konaciste za hodocasnike na mjestu tadasnjih gospodarskih zgrada, prirucnik za hodocasnike, premjestanje cirkusanata i trgovackih satora s glavnog trga u pokrajnje ulice Prvi su se plodovi te Nadbiskupove zamisli vidjeli vec za zagrebacko hodcoasce 1940. godine kada je predvodio krizni put na novouredjenoj Kalvariji, premda ispred samo privremenih postaja. Nakon propovijedi nadbiskup Stepinac je izmolio posvetnu molitvu Blazenoj Djevici Mariji, mocnoj zastitnici nase drage domovine Hrvatske, preporucivsi joj svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu nasu domovinu, i na narod u ovim teskim vremenima kusnja.

Godine 1940. osnovan je u Zagrebu odbor Nasa draga svetista (Nadasve) sa svrhom ozivotvorenja stare zelje naseg Natpastira, da se uredi uredi bistricko svetiste Majke Bozje, i da - kad se prilike srede - preuzmu cuvanje tog svetista redovnici pavlini. Prema onome kako je svrhu akcije Nadasve protumacio duhovni procelnik akcije dr. Stjepan Kukolja kad se Gospino svetiste temeljito uredi, kad bude svrsen velianstveni krizni put, kad se uredi sredidbena osnova citavog mjesta Marije Bistrice, onda ce to drago nase svetiste postavljeno u tihoj i pitomoj prigorskoj uvali postati hrvatskim narodnim marijanskim svetistem. Premda mnogi nisu bili zadovoljni nacinom rada i vjerodostojnoscu procelnika ustanove Vilka Hä gera akcija se veoma razgranala, prikupljena su neka novcana sredstva te su zapoceli radovi. Do 1943. godine Nadasve je imalo u planu postaviti cijeli krizni put ali su postavljene samo cetiri postaje od kojih je prvu darovao nadbiskup Stepinac, a izrazene su u naravnoj velicini od kararskog mramora u Italiji.

Svjedocanstvo i buducim narastajima

Premda je to bilo ratno vrijeme hodocasca na Mariju Bistricu nisu jenjavala. Upravo u tim godinama kada su mnogi ocevi bili na ratistima a materijalna neimastina bivala sve veca, najjace se cuo poznati bistricki zaziv Dobra nam navek ostani, zmoli nam pri Sinu, da od svega zla odbrani nas i domovinu.

Ta sudbonosna vremena i potreba da se okupe hrvatski katolici oko Crkve i svoga svecenstva, pa da ucine sve, to se za spas dade uciniti ponukali su nadbiskupa Stepinca da se u svibnju 1943. godine osobno obratio svim zupnicima prigodnim pismom, pisano njegovom vlastitom rukom, u kojem moli zupnike da koliko im sile u zupama dopustaju provedu sabirnu akciju za izgradnju bazilike Majke Bozje Bistricke i citavog svetista.

Danomice pratim sa bolom poteskoce koje muce vjernike s jedne strane uslijed opce duhovne krize nazora na zivot, a s druge strane opet radi materijalnih neprilika i bijede siromasnih slojeva. Pratim isto tako s bolom i poteskoce s kojima se bori svecenstvo. Dok sam s jedne strane pokusao barem donekle pomoci gladnim krajevima, podavsi im putem Karitasa sakupljenu hranu, trudim se prije svega da vjernicima pruzim duhovnu utjehu i snagu, da pomocu Bojzom ostanu hrabri i cvrsti, da se u ovim danima okupe oko svojih duhovnih pastira i tako lakse odole svim deduktivnim uticajima obce psihoze, napisao je u uvodnom dijelu pisma nadbiskup Stepinac objasnivsi takodjer da su biskupi odredili pobonzosti Srcu Marijinu za spasenje iz svih preteskih zala, to je tako lijepo u skladu s nasom proslosti, kad se na narod u svim teskim vremenima obracao sa pouzdanjem Majci Bozjoj. Da molitve i poboznosti budu uspjesnije poduprijet ce se zrtvama a medju ostalim - prinosima i radom oko izgradnje svetista Majke Bozje Bistricke, istaknuo je u pismu Nadbiskup nadodavsi da ce tako nasa poboznost prema Majci Bozjoj doci do snaznoga vanjskoga izrazaja, koje ce biti svjedocanstvo i buducim narastajima.

Planovi za velicajnu baziliku

Moja zelja, da svetiste Majke Bozje Bistricke postane hrvatsko narodno svetiste, odjeknulo je s radoscu i oduesvljenjem u srdcima hrvatskih katolika. A nije ni cudo kad je Marija Bistrica vec kroz stotine godina bila mjesto mnogih i izvanrednih milosti, kamo su Hrvati iz bliza i daleka upirali svoje oci. I biskupi su se izjasnili spremni da me podupru. Tako gledamo danas divan i utjesan prizor, gdje se pomalo citav hrvatski narod skuplja oko velike i spasonosne misli da Majci Bojoj, svojoj Kraljici, sagradi dostojno prijestolje, da si osigura Njezinu zastitu u tim sudbonosnim vremenima.

Da se ta misao ostvari osnovao sam ustanovu Nasa draga svetista (Nadasve) koja je uz blagoslov Sv. Oca pocela prije godinu dana svoj rad i postigla tako dobre uspjehe, da je blagoslov Bozji i Bl. Djevice Marije ocevidan.

U nacrtu je da se izgradi velicajna bazilika, mnogo veca od sadasnje. Krizni put iz mramora je dovrscen i postavit ce se vjerojatno jo prije sezone hodocasca. Petnaest otajstava krunice u obliku petnaest kapelica, bit ce remek-djelo nasih umjetnika. Svetiste ce biti velicanstven spomenik cijelog naroda Majci Bozjoj i ponos hrvatskih katolika i njihovog svecenstva.

Radovi su u Mariji Bistrici vec otpoceli a podupiru ih svesrdno i hrvatske vlasti, koje su razumijele potrebu, da se ta velika zrtva Majci Bozjoj doprinese bas sada u ovim casovima, odlucnim za cijeli hrvatski narod. Troskovi ce biti dakako veoma veliki, te sam radove poduzeo samo u dubokom uvjerenju da ce me svecenstvo i hrvatski narod snazno podupirati. Za krizni put je trosak vec podmiren. Medjutim za izgradnju bazilike i ostalih radova potrebno je da se novim sabirnom akcijom svi okupe kako bi se moglo nadati uz pomoc Bozju i zagovor Marijin jos vecim uspjesima, napisao je nadbiskup Stepinac u tom pismu koje se i danas cuva u mnogim zupnim arhivima.

Stepinceva poboznost Majci Bozjoj vidljiva je u njegovoj Duhovnoj oporuci, potpisanoj u Krasicu, 28. svibnja 1957:

Nasi su ocevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama citavu nasu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama nasih predaka, kad su polazili u boj za krst casni i slobodu zlatnu. Pred Njezinim su svetim likom klecali raskajani, moleci od Boga oprostenje grijeha po zagovoru One, koja je utociste grijesnika. U Nju su stavljali svoje nade u svim teskim casovima i osobnoga i narodnoga zivota.

Nastavite tradiciju svojih otaca, na to vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni ucitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno stovali i ljubili Bogorodicu, onda ce se i na vama ispuniti ono, sto veli mudrac: Tko casti mater svoju, sabire blago.

Konacno, jer je Bog ljubav, kao to veli apostol, ljubite se medju sobom! Pomazite se uvijek bratski medju sobom. Budite jedno srce i jedna dusa. Ali ljubite i neprijatelje svoje jer, je zapovijed Gospodnja. Tada cete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pusta da sunce Njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da dadi na pravedne i grijesnike. Neka vas od te ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opacine njegove. Drugo je covjek, drugo je opacina njegova. Covjek je, veli sv. Augustin, djelo Bozje, opacina je djelo ljudsko. Ljubi ono, sto je Bog nacinio, a ne ono, to je covjek nacinio.

Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teskim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam da ce mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naca dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio..

Stepinceve se namisli ostvaruju

Na zalost, velike Stepinceve planove o izgradnji bistrickog svetista nasilno su prekinuli ratni i politiki dogadjaji. Nasilna rastjerivanja i ometanja hodocasca od strane komunistickih komesara i njihovih placenika nakon 1945. godine, kada je nadbiskup Stepinac zadnji put predvodio zagrebacko hodocasce, pokazuju koliko su hodocasca ali i Katolicka Crkva bila trn u oku novopridosloj bezbonickoj vlasti. Ipak, ideja nadbiskupa Stepinca o uredjenju bistrickog svetista ostala je zagrebackoj nadbiskupiji kao testament. Tek nakon vise od dvedeset godina zapocela je za vrijeme zupnikovanja Vinka Komerikoga izgradnja nove zgrade uz svetiste s nakanom da u njoj budu prostori za ispovjedaonice i pricescivanje hodocasnika te za stanovanje ispovjednika. Da bi to veci broj hodocasnika mogao sudjelovati u misnim slavljima i drugim poboznostima na otvorenom, procelje te nove zgrade je okrenuto prema sumovitom dijelu Kalvarije. Brigu o uredjenju vodio je Nadbiskupijski odbor za uredjenje Nacionalnog svetista Majke Bozje Bistricke vodjen dr. Antunom Ivandijom zajedno s Upravom svetista. Novi je zamah dao novi zupnik Lovro Cindori zauzimajuci se za ozivljavanje hodocasca, sto brojnije ispovjednike kao i za nove sadrzaje svetista namijenjene hodocasnicima.

Velike bistricke proslave

Na tom je golemom prostoru prema odluci pape Pavla VI. sluzena svecana misa 15. kolovoza 1971. povodom XIII. medjunarodnog marijanskog kongresa koju je predvodio papin izaslanik kardinal Franjo Seper a slavlju bilo nazocno vise od 150.000 vjernika. Hrvatski biskupi proglasili su 3. prosinca 1971. Mariju Bistricu hrvatskim nacionalnim Marijinim svetistem. Prvi Hrvatski nacionalni marijanski kongres odrzan je 24. i 25. svibnja 1974., takodjer u Mariji Bistrici. Na istome se mjestu okupilo gotovo pola milijuna Hrvata katolika iz cijeloga svijeta godine 1984. na zavretak visegodinjeg slavlja "Trinaest stoljeca krscanstva u Hrvata" te na Nacionalni euharistijski kongres. Ta slavlja s kojima je proslavljena i 300. obljetnica nasasca kipa Majke Bozje Bistricke predvodio je becki nadbiskup kardinal Franz König u nazocnosti brojnih europskih crkvenih predstavnika. Na spomenih svih tih novijih slavlja znacajnih za hrvatski narod a odrzanih u svetistu Majke Bozje Bistricke, hrvatski su biskupi ustanovili svetkovinu Majke Bozje Bistricke, koja se od godine 1987. slavi 13. srpnja.

Godine 1990. postavljena je zadnja postaja kriznoga puta na Kalvariji te je time zaokruzena umjetnicka cjelina, koju je bronci izvela skupina hrvatskih akademskih kipara.

U Mariji Bistrici je pod geslom "S Kristom u buducnost" odrzan 27. svibnja 1990. prvi susret mladih Crkve u Hrvata koji je okupio oko 50.000 mladih iz domovine i inozemstva. U Hrvatsko nacionalno svetiste Majke Bozje Bistricke 3. listopada 1993. hodocastili su prvi put u povijesti hrvatski vojnici katolici. Od te su godine vojnika hodocasca u Mariju Bistricu postala redovita svake godine.

U vrijeme agresije na Hrvatsku

U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku hodocastili su Majci Bozjoj Bistrikoj vjernici iz zupa koji nisu mogli doci do svojih svetista te molili da se sto prije mogu vratiti na svoja ognjista. Kardinal Franjo Kuharic se na Mariji Bistrici obracao hrvatskim vjernicima katolicima i citavoj javnosti tijekom ratne agresije na Hrvatsku propovijedajuci o dostojanstvu svakoga covjeka, miru, pomirenju. Tu je na svetkovinu Velike Gospe 1991. izrekao poznate rijeci: Ako je moj protivnik spalio moju kucu, ja necu zapaliti njegovu! AKO je razorio moju crkvu, ja necu ni dirnuti njegovu, dapace, cuvat cu je. Ako je napusito svoj dom, ja necu ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja necu vratiti istom mjerom nego u postivati zivot njegova oca, brata, sina, sestre!.

Na prostoru podno Kalvarije zapocela je 1995. godine gradnja karmelianskog samostana za sestre koje su bile protjerane iz svojih samostana u ratom zahvacenim podrucjima. Ideja o gradnji samostana za klauzurne sestre karmelicanke kao mjestu stalne molitve za hrvatski narod potjece upravo od nadbiskupa Alojzija Stepinca a sestre su u njega uselile neposredno prije beatifikacije kardinala Stepinca te su molitvom i pjesmom sudjelovale u beatifikaciji kardinala Stepinca za koju su usrdno molile.

Veliki gradjevinski zahvati

Devedesetih godina se pristupilo opsirnom uredjenju svetista. Poseban poticaj tom uredjenju dalo je Drustvo za obnovu i razvitak Hrvatskog nacionalnog svetista Marija Bistrica koje je utemeljeno 1993. godine a clanovi su zadnjih godina financijski i izvedbeno sudjelovali u mnogim gradjevinskim zahvatima na prostoru svetista. Oplocen je prostor uz crkvu te uredjen sredisnji bistricki trg.

S hodocastima vojnika katolika na Mariju Bistricu nikla je i ideja da se prostor u podnozju Kalvarije to bolje i ljepse uredi. U tom radu Upravi svetista bila je ponudjena tehnika i suradnja Hrvatske vojske. Pocetkom ozujka 1998. godine zapoceli su radovi na isusivanju zemljita i uredjenju prostora podno Kalvarije. Kratko nakon toga, vec u svibnju 1998. godine zagrebacki nadbiskup Josip Bozanic objavio je na proslavi 100. obljetnice rodjenja kardinala Alojzija Stepinca u Krasicu da Sveti Otac dolazi u drugi pastoralni pohod Hrvatskoj te da ce tom prigodom u Mariji Bistrici proglasiti blazenim kardinala Stepinca. Bilo je jasno da je zapoceto uredjenje bistrickog trebalo do listopada zavrsiti.

Pripreme za Papin pohod

Ubrzo nakon sto je obznanjen drugi pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj pod predsjedanjem zagrebackog nadbiskupa mons. Josipa Bozanica u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu 28. svibnja 1998. odrzana je konstitutivna sjednica Odbora Zagrebacke nadbiskupije za pripremu pohoda Svetog Oca Hrvatskoj te su utemeljeni razliciti odbori te njegovi clanovi. Bistricki zupnik mons. Lovro Cindori zastupao je nacionalno svetiste Marija Bistrica u Tehnickom pododboru te je vec prigodom tog prvog susreta nazocnima iznio sve dotadasnje planove vezane uz izgradnju prostora podno Kalvarije. Od tada su brojne delegacije sve cesce dolazile na Mariju Bistricu.

U vidu detaljnih priprema za Papin dolazak clanovi Drzavnog odbora za pripremu posjeta Svetog Oca Hrvatskoj predvodjeni predsjednikom Jurom Radicem te ministrima Zeljkom Luavcem i Ivanom Penicem posjetili su 30. lipnja 1998. svetiste u Mariji Bistrici. U zupnome dvoru sastali su se s upraviteljem bistrickoga svetista mons. Lovrom Cindorijem i kapelanom Dragutinom Ceroveckim, krapinsko-zagorskim upanom Zelimirom Hitrecom i nacelnikom opcine Marija Bistrica Ivanom Papicem, s kojima su razgovarali o pitanjima prostornih i prometnih rjesenja te osiguranja hodocasnika.

Dogovorena je izgradnja novoga bogoslunog prostora i oltara na podnozju bistricke Kalvarije, koju ce novcano poduprijeti vlada Republike Hrvatske. Posebno je razmatrano pitanje prilaznih cesta i dovrsenje pojedinih putova do svetista, s pjesakim stazama za hodocasnike, kao i potrebnoga parkiralisnog prostora.

Za blagdan Velike Gospe 1998. hrvatski su biskupi prigodnim pastirskim pismom inicirali neposrednu duhovnu pripravu na drugi apostolski pohod Svetoga Oca Hrvatskoj. Misno slavlje na Mariji Bistrici, cije je podnozje Kalvarije bilo veliko gradiliste, predvodio je nadbiskup Bozanic te je tumacenjem pastirskoga pisma zapoceo i u nasem svetistu blizu pripravu za Papin pohod.

Crkva na otvorenom i Zid ufanja i nade

Izmedju brojnih sastanaka Odbora, na svojemu osmom sastanku, 28. kolovoza 1998. clanovi Odbora razgovarali su o dovrsenju gradjevinskih radova u svetistu na prostoru podno Kalvarije koji je nazvan crkva na otvorenom. U to se vrijeme prostor za vjernike hodocasnike vec oplocivao, a oploceno je oko 15.000 kvadratnih metara. Ostali prostor se takdjoer uredjivao isusivanjem i nasipavanjem cvrstog materijala. Glavna gradjevina je svecani oltar koji sa svojim popratnim objektom - pregradnim zidom nazvanim Zid ufanja i nade. Projektanti svetisnog prostora crkve na otvorenom i Zida ufanja i nade su in. Zvonimir Krznaric i prof. dr. Marijan Hric. Projekt oltara izradio je projektantski ured Arbi d.o.o. Zagreb, a troskove izrade oltara svojim darom omogucila je ga Erika Hautmann iz Svicarske. Na sastanku je bilo rijeci i o prilaznim cestama, koje iz raznih smjerova vode prema Mariji Bistrici, a njihovo uredjenje trebalo je omoguciti laki pristup hodocasnicima. Vazno je uredjenje i parkirnog prostora na cemu radi policijska uprava krapinsko-zagorske zupanije, ciji su predstavnici rekli kako ce uciniti sve da hodocasnicima olaksaju dolazak u svetiste, kao i odlazak. Bilo je govora i o organiziranju zdravstvene sluzbe, sluzbe za veze, press-centra te ostalih sluzbi koje ce hodocasnicima omoguciti da se sto ugodnije osjecaju u Mariji Bistrici. Predstavnici autobusnih poduzeca i zeljeznica obecali su brojne dodatne linije prema svetistu.

Mariju Bistricu je 13. rujna posjetio predsjednik Drzavnog odbora dr. Jure Radic te se upoznao s tijekom radova. Na gradilistu se susreo s projektantima i izvodjacima radova koji su ga upoznali dinamikom gradnje, te je zakljuceno kako ce do dolaska Svetog Oca u to svetiste biti zavrseno 90 posto radova. Od njegova prijasnjeg posjeta zamijeceni su gradjevinski pomaci u poplocavanju kongresnog prostora, uredjenju potpornog zida i oltarne konstrukcije. Privremeno je postavljen natkrov na stupove preko kojih je stavljena zicana mreza na koju su postavljena nepromociva platna u papinskim bojama - zutoj i bijeloj. Uredjene se i dvije posebne loze, pocasna i ona za pjevace. Istaknuto je da ce se neki radovi dovrsiti nakon posjeta Sv. Oca. Razgovaralo se i o uredjenju prilaznih cesta, elektricnim radovima, te o organizaciji zdravstvene sluzbe. Upravitelj i zupnik svetista mons. Lovro Cindori istaknuo je kako ce sve obaveze koje je preuzelo svetiste biti izvrsene na vrijeme, te rekao kako se svetiste, uz materijalnu obnovu, za Papin dolazak priprema i duhovno u zajednistvu sa svim hodoasnicima koji tamo hodocaste.

Radovi na bogosluznom prostoru na otvorenom u Mariji Bistrici bili su 28. rujna 1998. gotovo dovrseni, a izveli su ih "Konstruktor" iz Zlatara i "Dia" iz Zagreba. U temelje oltara taj je dan u nazocnosti clanova Crkvenoga i Drzavnog odbora, upravitelj bistrickoga svetista mons. Cindori svecano polozio povelju s nazivom "S Kristom u trece tisucljece". U povelji su sadrzani najvazniji podaci o velikome dogadjaju. Ukupna povrsina uredjena, poplocena prostora, na kojem ce se ubuduce smjestati hodocasnici, proteze se na 10.000 cetvornih metara. Buduci da je do tada prispjelo oko 400.000 hodocasnickih zahtjeva, prostor se prosirio na dodatna polja i na podrucje oko svetista. I radovi na prilaznim cestama bistrickom svetistu gotovo su zavrsili do svecanosti beatifikacije, a najveci dio posla obavila je Hrvatska vojska, probivsi novu cestu od Morava do prilaza Mariji Bistrici.

Uz oltar, je postavljen veliki plakat s likom kardinala Stepinca izradjen prema slici akademskoga slikara Josipa Biffela, koji je svecano bio otkriven u trenutku kada je Sveti Otac proglasio blazenim casnoga slugu Bozjega Alojzija Stepinca. Taj lik i danas resi crkvu na otvorenom a zid ufanja i nade se nastavio oblagati ciglom.

Bistrica privlaci

Odjek beatifikacije kardinala Stepinca i boravak Svetoga Oca Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici potaknula je tisuce hodocasnika da ponovno dodju na Mariju Bistricu. Novouredjeni prostor podno Kalvarije koji se na dan beatifikacije zbog velikog mnostva nije mogao ni vidjeti bio je cilj mnogih dolazaka u Mariju Bistricu, neposredno nakon slavlja ali i svih nedjelja poslije. Svakom predmetu na oltaru hodocasnici su pristupali kao relikvijama. Pobozno su doticali i razgledavali i Stepincevu sliku, reljefe na oltaru i ambonima, tron, Zid ufanja i nade Sve je to podsjealo na veliki i nezboravni dogadjaj koji je slavu bistrickog svetista kao i Alojzija Stepinca - njegovog hodocasnika i blazenika - pronio svijetom..

Pred novu hodocasnicku sezonu 1999. obnovljena su krovista crkve i svetista te su na njima ucrtani grbovi pape Ivana Pavla II, zagrebackoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca i Marije Bistrice koji ce u trecem tisucljecu takodjer privlaciti i podsjecati na velike dane 1998. godine.